логоFacebook  Twitter  YouTube  eMail

Кожувчанка

 

17. juna tekuće godine, napunilo se deset godina od potpisivanja istorijskog dokumenta – Akta o kanonskom opštenju Moskovske Patrijaršije i Ruske Pravoslavne Crkve Zarubežja (RPCZ). Povodom tog jubileja, pokraj hrama Hrista Spasa u Moskvi 18. juna je osveštan bronzani spomenik u čijoj kompoziciji se nalaze blaženog sećanja Svjatejšij Patrijarh Moskovski i cele Rusije Aleksej II i Prvojerarh Ruske Pravoslavne Crkve Zagraničja mitropolit Istočno-Američki i Njujorški Lavr, koji stoje na raspuknutoj zemaljskoj kugli i drže u rukama Hram Hrista Spasitelja i potpisani Akt.

Iako je SPC praktično dala kanonsku validnost RPCZ, iako je na našem prostoru živeo veliki broj velikih jerarha RPCZ i pripadnika „bele emigracije“, do dan danas postoji mnogo nepoznanica i nedoumica i neshvatanja po pitanju odnosa i uloge RPCZ i uloge belogardejaca, ponašanja Cara Nikolaja i odnosa prema njemu… To nepoznavanje ili površno poznavanje situacije, može da uvuče i verujuće ljude u ozbiljnu i štetnu zabludu.

Ne jednom sam bio u prilici da slušam nekog oduševljenog čitaoca veličanstvenih tvorevina Averkija Tauševa ili Serafima Vaznesenskog, kako negiraju blagodat Moskovskoj Patrijaršiji i priznaju samo RPCZ. Pokušavaj duhovnog osmišljavanja tog teškog perioda ruske istorije, počećemo kratkim istorijatom nastanka RPCZ i decenijski složenih odnosa sa matičnom Moskovskom Patrijaršijom…

Dakle, pošto su boljševici 1917. godine uzeli vlast u Rusiji, počeo je progon Crkve, uskoro i građanski rat između „belih“ i „crvenih“. Viša Crkvena Uprava je bila odrezana od mnogih eparhija, a i sam Svjatejšij Patrijarh Tihon je bio lišen slobode glasa. Tako je u maju 1919. godine, na jugu Rusije, u Stavropolju stvorena posebna crkvena uprava i na Južno-ruskom crkvenom saboru obrazovana je Viša Crkvena Uprava za jugoistok Rusije.

Ona je bila priznata od Patrijarha Tihona. Shvatajući neophodnost postojanja takve slobodne crkvene uprave, Patrijarh Tihon je izdao ukaz Br. 362 od 7/20 novembra 1920. godine u kome je rečeno: „U slučaju da se eparhija nađe izvan svakog opštenja sa Višom crkvenom upravom ili je VCU na čelu sa Svjatejšim Patrijarhom iz nekog razloga prekinula svoju delatnost, tada Eparhijski Arhijerej odmah stupa u vezu sa susednim Eparhijskim Arhijerejima kako bi organizovali više instance crkvene vlasti. U slučaju da ni to nije moguće, Eparhijski Arhijerej prima na sebe svu punoću vlasti“.

Na osnovu ovoga strogo kanonskog ukaza i postojala je izvan granice Jedinstvena Saborna Ruska Zagranična Crkva. Viša Crkvena Uprava je na osnovu ovog ukaza prošla put od severnog Kavkaza, preko Krima, a onda posle evakuacije generala Vrangela stigla u Konstantinopolj. Tamo je posebnim aktom Carigradski Patrijarh u decembru 1920. godine dao zvaničnu saglasnost na boravak ruskih arhijereja. Uskoro je na poziv srpskog Patrijarha Dimitrija VCU prešla u Jugoslaviju i svoje središte smestila u Sremskim Karlovcima. Niko im nije osporavao zakonitost i oko ove Više Crkvene Uprave su se ujedinila 34 ruska arhijereja koja su se našla izvan boljševičke Rusije.

Ruski Svezagranični Crkveni Sabor izabrao je u novembru 1921. godine za poglavara RPCZ Mitropolita Antonija Hrapovickog. U aprilu 1922. godine iz Moskve je, iz Patrijaršijske kancelarije stigao ukaz kojim se Viša Ruska Crkvena Uprava Zagranična ukida „zbog političkih istupanja“. Ispod nije stajao potpis Patrijarha, nego nekog izvesnog Arhiepiskopa Tadeja. Bilo je jasno da je ovaj ukaz poslat pod prisilom bezbožnih boljševika.

Kao odgovor na ukaz iz Moskve, Arhijerejski Sabor je 31. avgusta 1922. godine poslao sledeći odgovor: „Viša Crkvena Uprava se ukida. Na osnovu ukaza Patrijarha i organa crkvene uprave pri njemu, iz novembra 1920. godine, obrazuje se privremeni Sveti Arhijerejski Sinod RPCZ“. Za predsednika Sinoda je izabran Mitropolit Antonije, a posle njegove smrti 1936. godine na njegovo mesto izabran je Mitropolit Atanasije. Međutim, 1926. godine od RPCZ se odvajaju Mitropolit Platon, koji je upravljao Severno-Američkom eparhijom i Mitropolit Evlogij koji je bio na čelu Zapadno-Evropske Eparhije.

Uzgred, plodovi su jasan pokazatelj – u Američkoj Pravoslavnoj Crkvi papofilstvo Šmemana nije imalo nikakvih granica, a u Parizu je dolazilo i do otvoreno jeretičkih učenja takozvane „Pariske škole“, poput jeretičkog učenja o Sofiji Sergeja Bulgakova. Srpski Patrijarh Varnava je 1935. godine pokušao da uspostavi jedinstvo RPCZ i na savetovanje u Srbiju su stigli Evlogij i Teofil (koji je nasledio Platona u Americi, koji se u međuvremenu upokojio).

Jedinstvo je postignuto ali samo do dolaska Evlogija u Pariz, jer ga je njegovo okruženje brzo primoralo da ponovo prekine opštenje sa RPCZ. Američka Eparhija koja je bila uzdignuta u rang Mitropolije, prebivala je u jedinstvu 11 godina, do 1946. godine, kada se ponovo odvaja od RPCZ i potčinila se Moskovskom Patrijarhu, ali posle zahlađenja političkih odnosa SAD-SSSR, praktično su bili u protivkanonskom stanju ne priznajući nikakvu Višu Crkvenu Vlast nad sobom. Tako je RPCZ ostala jedini zakoniti nastavljač Više Crkvene Uprave sve do pomenutog ujedinjenja 2007. godine.

I ne samo kanonski, nego i po plodovima je očigledno da Blagodat Svetog Duha nije odstupala od RPCZ. Danas se stotine hiljada pravoslavnih vernika oduševljavaju svetootačkim štivom Arhiepiskopa Averkija Tauševa ili Mitropolita Filareta Voznesenskog, a sveti Jovan Šangajski je svetitelj Vaseljenskog značaja. Danas već imamo trojicu arhijereja čije su mošti obretene netruleženim, sa čuvenog Sabora RPCZ koji je anatemisao ekumenizam.

Međutim, to što je RPCZ dala istinske duhovne gorostase vaseljenskom Pravoslavlju, ne znači da su i tamo bili svi poput pomenutih sasuda Duha Svetog – Averkija, Jovana, Serafima… I među njima je bilo dosta onih koji su maltene pozdravili prisilno odrečenje Cara 1917. godine i bez roptanja prihvatili privremenu vladu masona Kerenskog. Ne smemo zaboraviti da je u hodniku Sinoda jedno vreme visio naopako okrenut portret Cara Nikolaja. Moramo biti svesni da je i u RPCZ bilo episkopa koji su pružali podršku Hitleru! Ali to nije razlog da se negira blagodat RPCZ.

Takođe, besmisleno je tvrditi da su oni koji su ostali u „sovjetiji“ samo boljševičke sluge koje su izgubile blagodat Duha Svetog, kako se ponekad tvrdilo i iz okrilja same RPCZ. Iz daljine se nije moglo znati i osetiti šta se događa u zemlji, mnogi arhijereji nisu mogli da shvate da Lenjin i Trocki sa jedne strane i Staljin sa druge strane, nisu jedno te isto. Ruska emigracija, pa tako i predstavnici RPCZ nisu shvatili jednu važnu stvar – Staljin je postepeno izvršio „nacionalizaciju boljševizma“. Ako su pri Lenjinu i Trockom u partijskom vrhu Rusi bili zastupljeni u promilima, kod Staljina je došlo do „rusifikacije“ partije i samo po sebi to je predstavljalo veliki napredak i smanjenje rusofobije u vrhu vlasti.

No, zbog svojevrsnog gađenja prema boljševičkim zločinima i zbog istinske ljubavi Srba prema mnogim pripadnicima belogardejskog pokreta u Srbiji (gde su emigranti imali mnogo više monarhističkog identiteta od onih liberalnijih belogardejaca koji su završili na Zapadu), sve što stiže napisano od strane belogardejaca i njihovih potomaka, kod nas kao da se prihvata bez imalo kritičke distance.

Neuništiv

Veliki ruski književnik Valentin Rasputin, pisao je o mističnoj vezi ruskog čoveka sa ruskom zemljom. I veliki Puškin je pisao „o ljubavi ka rodnom ognjištu i grobovima očeva“ od čega „srce dobija hranu“. Daleko od Otadžbine, srce ruskog čoveka prestaje dobijati tu „hranu“ i neminovno u drugoj ili trećoj generaciji ruskih emigranata dolazi do onoga „s kim si, takav si“. Zbog toga ne treba slepo verovati svim stavovima koji dolaze od pripadnika i potomaka bele emigracije, jer su mnogi od njih u određenoj meri već stranci ruskog porekla koji svakako nemaju istinski doživljaj kako današnje Rusije, tako i njene nedavne prošlosti…

Što se tiče tvrdnji da je Moskovska Patrijaršija izgubila blagodat, što su govorili i neki istinski sasudi Duha svetog u RPCZ, to samo govori koliko je teško u potpunosti osećati Rusiju ne živeći u njoj… Danas je pomalo smešno i raspravljati uopšte o tome. Zar je potrebno nekome dokazivati da je sveti Serafim Viricki imao blagodat? Svetitelj koji je HH veku ponovio podvig Serafima Sarovskog i hiljadu dana bez prekida na steni se molio Bogu, svetitelj koji je decenijma ranije predvideo dolazak dvojice Ruskih Patrijarha na presto?

Svetitelj koji je od prvih dana rata govorio da će Gospod darovati pobedu ruskom narodu ako on ojača u veri svojih predaka. Da li neko normalan može negirati blagodat Jovanu Krestjankinu ili Jovanu Sničevu? Sa oduševljenjem čitam svetootačka štiva nekih arhijereja RPCZ o ekumenizmu, ali neka mi oproste, niko sa takvom svetootačkom utemeljenošću nije razobličio tu jeres kao Jovan Sničev, Mitropolit Petrogradski i Ladoški…

Pa i sama priča o „Sergijanstvu“ je prilično neutemeljena i u dobroj meri je izazvana time što daleko od Otadžbine ruski emigranti nisu dubinski poznavale stvari i situaciju u Otadžbini. U prelomnim, smutnim vremenima kakva su tada bila u Rusiji, analitički i logički pokušaj objašnjenja je osuđen na neuspeh.

Kada se ceo život narodni okrenuo naglavačke, kada se sve pomerilo sa svojih uobičajenih mesta, kada se mnogostruko uvećao broj faktora koji utiču na situaciju, samo ljudi izuzetne intuicije mogu uroniti u istinski smisao svega što se događa (da se ovde, pošto je reč o ruskoj istoriji, prisetimo samo primera blagovernog kneza Aleksandra Nevskog koga je svo njegovo okruženje nagovaralo da prihvati uniju s papistima i okrene se borbi protiv Tataro-Mongola, a on je uradio sasvim suprotno i založio temelje buduće Svete Rusije). Lako je danas napadati na Patrijarha Sergija i posprdno govoriti o „sergijanstvu“ i njegovom odnosu prema sovjetskoj vlasti.

Ali pre bilo kakve kritike, neka kritičari pokušaju da zamisle šta je sve morao da izdrži taj čovek, a da ne padne u malodušnost i očajanje. Kakva je on sve pitanja morao rešavati, na kakve je kompromise morao pristajati radi spasa Crkve i naroda? Da li neko misli da i on nije mogao napustiti Otadžbinu i otići u emigraciju? Naravno da je besmisleno osuđivati one koji su u tim strašnim vremenima napustili Otadžbinu, ali je još besmislenije osuđivati one koji su u njoj ostali u tako strašnim okolnostima.

Hteli mi to priznati ili ne, sigurno je da su samo ljudi koji su spremni na žrtvu (naravno – govorimo o duhovnim, ocrkovljenim ljudima), tada mogli ostati u Otadžbini. Težak Krst, teško služenje je nosio na svojim plećima Patrijarh Sergij i samo Gospod zna stanje njegovog srca. Ko uopšte ima pravo da malodušnošću nazove njegovo pružanje ruke sovjetskoj vlasti, ko to misli da bi imao snage nositi breme Ruskog Patrijarha u tim strašnim danima?

Ulazak ruskih vojnika i postavljanje znamenja Pobede na zgradu okultističkog Trećeg Rajha baš na Vaskrsenje Gospodnje, znak je da je Gospod darovao pobedu Crvenoj Armiji u čijim redovima su često činodejstvovali Sergijevi sveštenici. Uostalom, još je Patrijarh Tihon dao izjavu o lojalnosti sovjetskoj vlasti i odmah iza toga je usledio ukaz CK koji je potpisao sekretar Staljin o zabrani zatvaranja crkvi i molitvenih prostorija, već mi postaje dosadno podsećati da Staljin nije isto što i Lenjin-Trocki. I ko to može za sebe reći da je njemu bila poznatija volja Božija, nego što je bila Patrijarhu Sergiju?

Meni lično, Pobeda u Drugom svetskom ratu predstavlja sigurnu potvrdu da Patrijarh Sergij nije delovao samovoljno, nego u skladu sa Božijom voljom. Kada je Hitler napao na SSSR 22. juna 1941. godine (bezumni satanista nije objavio rat samo SSSR-u i ruskom narodu, nego i „Svim svetim u ruskoj zemlji prosijavšim“ – koji su se toga dana proslavljali) upravo je Patrijarh Sergij, dok su vlasti još ćutale, pozvao narod u odbranu Otadžbine i naredio da se njegova poslanica-poziv pročita sa amvona svih aktivnih hramova RPC.

Da je Patrijarh napravio grešku i da je saradnja sa vlastima bila bogoborački čin, kako danas mnogi tvrde, pobeda nad okultističkim Trećim rajhom ne bi bila darovana ruskom narodu. Veliki starac ruske zemlje, arhimandrit Kiril (Pavlov), ovako rezonuje: «Taj veliki, strašni Otadžbinski rat došao je kao posledica dopuštenja Božijeg zbog našeg otpadništva od Boga, zbog našeg moralnog kršenja zakona Božijeg, i zbog toga što su u Rusiji pokušavali da okončaju sa religijom, sa verom, sa Crkvom Gospodnjom.

Gospod je prozreo te neprijateljske planove i, da ne bi dozvolio da se ostvare, Gospod je dopustio rat. I mi vidimo, da je rat obratio ljude ka veri, i vladari su se potpuno drugačije počeli odnositi prema Crkvi». Zar o tome ne svedoči Staljinov poziv Mitropolitu gora Livanskih da dođe u Rusiju kako bi mu zahvalio na molitvenoj podršci za spas Rusije?

Zar o tome ne svedoči pravoslavni sabor u Moskvi na kome je doneta odluke da Pravoslavne Crkve ne učestvuju u jeresi ekumenizma? Zar o tome ne svedoči da su u Staljinovo vreme na vodeća mesta u RPC vraćeni „Tihonovci“, a sklonjeni obnovljenci koji su predstavljali opasnost da RPC utone u jeres?

Mnogi pripadnici belogardejskog pokreta, pa čak i mnogi arhijereji RPCZ, prilično šematizovano i primitivno (kao – bela ideja je odbrana Rusije, a crvena ideja je rušenje Rusije) prikazuju složenu istoriju posle 1917. godine. Oduševljene pristalice RPCZ i belogardejaca moraju shvatiti elementarnu istinu – upravo su beli generali izdali Cara.

Ma koliko i ja lično bio protiv crvenih, ne mogu da ne nazovem tačnom definiciju boljševika da su belogardejci puštanjem jedinica „civilizovanih zemalja“ na rusko tlo, podržali stranu intervenciju.

Ili neko možda misli da se ta ološ iz „civilizovanih naroda“ rukovodila bilo čim drugim osim sopstvenim korisnim pljačkaškim interesima? Puštanjem stranih vojnika na rusko tlo, belogardejci su dali za pravo tvrdnji boljševika da se Građanski rat pretvorio u oslobodilački rat protiv stranog intervencionizma i njegovih pomagača. (Istine radi treba reći da je to Vrangel shvatao i pokušao da se izbavi od tog vezanja za strance, ali je već bilo kasno).

Takođe, prilično naivno i detinjasto izgledaju analize i tvrdnje tipa, da je Car Nikolaj uradio ovako, a ne onako, moglo se izbeći to i to… Naravno da je i Car Nikolaj možda u nekim situacijama mogao izabrati povoljnije rešenje, ali glavni problem ruske smutnje s početka HH veka je bilo bezumno bogoborstvo i dehristijanizacija ruskog društva, koja je počela mnogo pre krvavog oktobra 1917. godine, na šta su upozoravali i veliki slovenofili i veliki ruski svetitelji poput Teofana Zatvornika, Ignjatija Brjančaninova, Jovana Kronštatskog… Pogledajmo šta piše sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“: „Zlo raste, zloverje i neverje diže glavu; vera kod pravoslavnih slabi.

Ukoliko se ne urazumimo, onda će se i kod nas desiti ono što se desilo kod Francuza (što znači revolucija – R.G.) i drugih“. Slično pišu i drugi veliki ruski svetitelji, na to upozoravaju veliki slovenofili, upozoravaju i veliki ruski književnici Gogolj i Dostojevski, ali ruska inteligencija više veruje zapadnjaku Belinskom…

Evo starozavetnih reči Gospodnjih (koje su se u Starom Zavetu odnosile na izabrani jevrejski narod, a u Novom Zavetu na hrišćane, posle pada Rima u jeres, samo na pravoslavne hrišćane, posle pada Vizantije, najviše na bogonosni ruski narod kao nosilac ideje Trećeg Rima): „I čuvaj se da ne zaboraviš Gospoda Boga svojega bacivši u nemar zapovesti njegove i zakone njegove i uredbe njegove, koje ti ja zapovedam danas“ (Isto 8;11), „Nemoj da se ponese srce tvoje i zaboraviš Gospoda Boga svojega…“ (Isto, 8; 14), i „Ako li zaboraviš Gospoda Boga svojega, i pođeš za drugim bogovima i njima staneš služiti i klanjati se, svedočim vam danas da ćete zacelo propasti“ (Isto, 8; 19). Kao što je odstupanje starozavetnog Izrailja od Boga, bio uzrok njihovog stradanja, tako je i odstupanje ruskog naroda od Boga predstavljalo ključni razlog strašnog stradanja u HH veku.

Iz svega ovoga vidimo da je traženje samo spoljnih uzroka ruske revolucije zbog nesavršenstva državnog ustrojstva i grešaka Cara Nikolaja II (čega je svakako bilo – i jednog i drugog) samo delić u istinskom osmišljavanju i shvatanju tih tragičnih događaja. Krvavi oktobar 1917. godine je predstavljao samo jedan otrovan plod koji je sazrevao dugo, još od „otvaranja prozora ka Evropi“, oduševljavanja volterijanstvom, zapaćenjem masonerije, u pojedinim momentima na ruskom dvoru se više govorilo francuskim nego ruskim jezikom itd., itd., tako da je to što se dugo pripremalo, kao vulkan jurnulo 1917. godine i taj vulkan se nije mogao zaustaviti nikakvim spoljnim merama.

Jak organizam pobedi i najjači virus, slab organizam može da umre i od bezazlenog virusa. Naopako okrenut portret Cara Nikolaja u hodniku Sinoda svedoči da je i najveće crkveno duhovenstvo bilo teško obolelo i nepravedno je svu krivicu svaljivati na Cara mučenika Nikolaja II. Znam da u čelikoglavi liberalni, bezbožni um nije moguće ukucati nikakav blagočestivi ekser, ali pravoslavni hrišćani bi bar trebali shvatiti da nisu politički programi doveli do smutnje, nego život bez Boga i izdaja vere i Cara.

I da je jedini spas Rusije u povratku Bogu, davaocu svih dobara, jer je Rusija samo zbog služenja Bogu i postala Treći Rim, zaštitnik Hristovih Istina do kraja sveta i veka. Sveti Jovan Kronštatski ukazuje na jedini put spasenja Rusije: „Neophodno je moralno očišćenje, svenarodno, duboko pokajanje, promena paganskih načela na hrišćanske. Umijmo se suzama pokajanja, očistimo se, pomirimo se s Bogom i On će se pomiriti sa nama“. Istinsko dizanje Rusije s kolena je i počelo pre jednu deceniju – kanonskim jedinstvom Moskovske Patrijaršije sa RPCZ. Neka da Gospod da što pre u ruskom narodu zažive i ove spasonosne reči sveruskog pastira Jovana Kronštatskog.

Dakle, ovo je priča slična istoriji o Tri jerarha, kada su se učenici Svetog Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog i Grigorija Bogoslova međusobno gložili ko je veći svetitelj od njih trojice. I bila je potrebna Božija intervencija da se to gloženje ne pretvori u zaista nepotrebnu glupost. Zbog toga treba još jednom istaći državničku mudrost Vladimira Putina, koji je shvatao značaj ujedinjenja Ruske Crkve pa je na samo početku svog prvog predsedničkog mandata posetio prvojerarha RPCZ Mitropolita Lavra i pozvao ga u Rusiju. Poseta je usledila već 2001. godine i od tog prvog koraka, do potpisivanja Akta o ujedinjenju prošlo je nepunih šest godina.

Treba odati priznanje i svim članovima komisije koji su učestvovali u tom složenom dijalogu uspostavljanja jedinstva Ruske Pravoslavne Crkve i zablagodariti Gospodu na tome, jer to jeste bio uslov za tako neverovatno „dizanje s kolena“ ruske državnosti u protekloj deceniji. Danas kad se satanino opolčenije svim silama obrušilo na hrišćanske vrednosti i promociju bogomrskih nastranosti, potezanje priča o sergijanstvu i neblagodatnosti RPC je najmanje potrebno i među pravoslavnim Rusima i među pravoslavnim Srbima…

 
(fsksrb.ru)

 http://www.vestinet.rs/pogledi/ruski-preporod-poceo-je-ovim-ujedinjenjem

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Видео содржини

Поуки од Светите Отци

dobrotoljubie

Најново од духовност

Православен календар

 

19/04/2024 - петок

Велигденски пости; (строг пост)

+Упокоение на Свети Методиј Солунски; Свети Евтихиј, патријарх Цариградски; Светите Сто и дваесет маченици коишто пострадаа во Персија; Преподобен Григориј Синаит; (Акатист); (второ бдение);

Правила и одредби на Православната Црква за постот
Православен календар за овој месец - МПЦ

Кожувчанка

Молитви кон Пресвета Богородица за секој ден во седмицата

 Радувај се, Ти Која од ангелот ја прими радоста на добрата вест дека Бог Слово ќе прими тело од Тебе! Радувај се оти го носеше Создателот во Твојата утроба! Радувај се Ти Која го роди Бога во тело, Спасителот на светот! Повеќе...

Тропар

Тропар на светиот Методиј Солунски 6 април / 19 април 2024

Тропар на светиот Методиј Солунски 6 април / 19 април 2024

Словото Божјо, слово земно подаде,кое ти Свети епископе Методие во слава Негова го раздаде,а Он Началникот на животот устрои заради...

Тропар на светите Христови маченици Агатопод ѓакон и Теодул чтец 5 април / 18 април 2024

Тропар на светите Христови маченици Агатопод ѓакон и Теодул чтец 5 април / 18 април 2024

Вистина непоколеблива имајќи во срцата вашиАгатоподе и Теодуле,познавте дека земниот живот е суета, сенка и сон,а верата во Љубовта го...

Тропар на светиот Христов преподобен Јосиф химнограф 4 април / 17 април 2024

Тропар на светиот Христов преподобен Јосиф химнограф 4 април / 17 април 2024

Славен и прославен е Господ од целиот род човечки,што изнедри таква фиданка како тебе о, Јосифе,рако продолжена на Духот Свети,поттикнат...

Духовната убавина на Богородица се пројавува и во моментот на Распнувањето на Нејзиниот Син

Тебе, Богородице поборнице – војвотко, ние слугите Твои, откако се избавивме од зло, Ти пееме победни и благодарствени песни. Ти имаш сила непобедна, од секакви опасности ослободи не за да Ти пееме : Радуј се, Невесто Неневесна! Повеќе...

Болестите според светоотечкото учење

Значи, не се надевај на лекарска вештина без благодат и не ја отфрлај своеволно, туку моли Го Бога да ја спознаеш причината за казната, а потоа моли за избавување од немоќта, трпејќи сечење, горење, горчливи лекови и сите лекарски казни Повеќе...

Свети Лука Симтерополски: Архиепископ и хирург

Едноставно е да се претпостави дека професорот – епископ, соединувајќи го во своите раце крстот и скалпелот, ги порази современиците токму со тоа необично соединување на двете разновидни сфери на активност.  Повеќе...

Духовни поуки: „Помоли се за мене“

Со Бога зборувај многу, а со луѓето малку; ако во Божјиот закон се подучуваш - ќе успееш и во едното и во другото. Повеќе...

Живот без стрес

Ако разбереме што се крие зад стресот, ако ја видиме лагата, која што се крие зад него, на крајот ќе увидиме дека не постои причина за да бидеме во стрес.. Повеќе...

Митрополит Струмички Наум - Да пораснеме барем до Стариот Завет

И не само што немаат туку се и очигледна пречка за влез во Царството Небесно, и пречка да се сфати и пренесе неговата идеја и порака. Повеќе...

Епископ Тихон Шевкунов: „НЕСВЕТИ, А СВЕТИ“

Несвети, а свети. Луѓе, кои навидум живееле во нашето секојдневие, се соочувале со проблемите со кои ние се судираме, боледувале од болести од кои ние боледуваме, често осудувани од околината, а сепак, не биле секојдневни. Луѓе, кои не се на иконите, но го предавале животот од иконите во сите нивни дела, зборови, мисли. Луѓе, за кои тишината прозборила дека се свети.  Повеќе...

ГОЛЕМАТА ТАЈНА НА ДИВЕЕВО - Кој ќе доживее, ќе види

Како дополнување на оваа тајна, еве што слушнав од устата на 84-годишната игуманија на манастирот Дивеево, Марија. Бев кај неа во почетокот на 1903 година веднаш по канонизирањето на преподобниот Серафим и заминувањето на царското семејство од Дивеево. Повеќе...

Арх. Калиник Мавролеон: Монологот БОЖЈИ

 

Те гледав кога се разбуди угрово. Чекав да ми кажеш два-три збора, да се заблагодариш за се што ти се случува, да побараш мое мислење за се што треба да правиш денес. Повеќе...

За Моето име

Поуки на грузискиот Старец Гаврил Ургебадзе за последните времиња

 

„Ѓаволот има 666 мрежи. Во времето на антихристот луѓето ќе очекуваат спасение од космосот. Тоа ќе биде и најголемата замка на ѓаволот: човештвот ќе бара помош од вонземјаните, не знаејќи дека тоа се, всушност. – демони.“ Повеќе...

Взбранной Воеводе победительная